Intervju sa hrvatskom preduzetnicom Kristinom Ercegović: Kako sam se „provela“ u Srbiji

Utisci hrvatske preduzetnice prilikom posete Srbiji.

Često dolazim u Srbiju, do prije dvije godine razlozi su uglavnom bili zbog širenja posla, no sada je to samo druženje s dragim ljudima, s kojima sam se sprijateljila i čisto uživanje. Puno je tu anegdota i simpatičnih uspomena.

Sjećam se davne 2006. kad sam napisala prvu knjigu. Imala sam 30 godina, sva sam bila ponosna, knjiga je bila o mystery shoppingu, prva na svijetu, na engleskom jeziku. Bio je petak, vozila sam se s još tri kolegice na promociju knjige. Carinik na ulazu u Srbiju nas je gledao i smješkao se (dakle tri kolegice su imale 25 godina, ja 30, bio je petak) pa kaže – De ćete. A ja ponosno – imam promociju knjige. On me gleda u čudu. Šuti neko vrijeme. Pa kaže – Je li bre, to se danas tako zove… ajde … Ja i dalje ništa ne „kužim“ i dalje ja ponosno ma da, znate napisala sam knjigu na engleskom u podne je promocija, evo hoćete da Vam pokažem, imam pun gepek knjiga… On nas gleda, samo mi je mahnuo da prođem i ne gnjavim ga više Kasnije sam tek shvatila kontekst. Naime odavno je aktivan vikend turizam u kojem Zagrepčanke prije svega, naravno i ostale Hrvatice i Slovenke idu na vikend provod u Beograd.

Očito je ZG-BG veza obostrana i još uvijek aktualna. U toj sferi pojam srpske dobrodošlice dobiva jednu drugu dimenziju Nedavno kad sam dolazila primijetila sam odmah po ulasku Billboard s logom Srbije, Turističke zajednice mislim, izgleda kao širom raširene ruke i zaista odašilje jasnu poruku dobrodošlice. Dobrodošlica, gostoljubivost, mislim da su ključne riječi.

I zaista mislim da ćemo se svi složiti da su Srbi gostoljubivi. Da je Beograd New York Balkana. Gastronomska ponuda, živost do ranih jutarnjih sati.. to je to za sve ljubitelje hedonizma.

Inače kad me turisti u Zagrebu pitaju gdje se izlazi u Zagrebu, ja kažem – pa u Beogradu:)

A što se hrane tiče tek kad se dođe nekom u goste. Teško za izdržat tko nema kondicije. Sjećam se odlaska u Valjevo kod prijateljičine mame. S vrata slatko, kava, ručak u nekoliko slijedova, pa opet slatko. Ja sam ležala na lijevom boku, nisam mogla ustati od količine hrane, a komentar je bio (ona je prišla svojoj kćerki, mojoj prijateljici… ) i rekla za mene- pa šta je njoj.. nije ništa jela.

Inače često se čuje ta rečenica Nisi ništa jela… mislim. Ista stvar u restoranima, porcije velike, ponekad zbog sastanaka ručamo i po 4 puta a konobar dođe i kaže, jao pa jel sve u redu – NISTE NIŠTA JELI.

Kad smo kod toga, bila sam 19 godina vegetarijanka. Prestala sam prije pet godina. Zbog Srbije. Nije bilo smisla. Ne samo da su me gledali svi u čudu nego nekako mislim da želja za poslovanjem sa mnom je drastično opala kad su shvatili da ne pijem alkohol i ne jedem meso. Promijenila sam to. Sad jedem i pijem.

Sjećam se kako smo došli na jedan sastanak još davno za moj prvi biznis. Umorne s puta, kolegica i ja sjednemo. Pita nas naš poslovni partner i vlasnik restorana šta ćete da pijete. Kolegica kaže Coca Colu, ja se ne sjećam mislim da sam rekla vodu.. On nas pogleda, pozove konobara i samo hladno kaže – Donesi 3 dunje.

Toliko o dojmu noćnog života, zabave i gastronomske ponude.

Imam samo jednu prijateljicu koja obilazi muzeje u Beogradu. Sve ostale imaju drugi plan i raspored:)

U svojim boravcima susrela sam divne ljude, čula vrlo napredne ideje, zanimljive poslovne ideje, posjetila cool mjesta poput Mokrin House of Ideas koji je danas medju top 5 coworking i coliving mjesta u svijetu.

Bila sam i u Šabcu, i na još niz mjesta, više puta u Novom Sadu, na Paliću, u Subotici, Kopaoniku… no uglavnom sam najčešće u Beogradu. Čeka me Zlatibor, Fruška gora i neke banje su mi u planu.

 Na temu posla, dok sam vodila Business cafe druženja u Beogradu i dok smo ih imali i u Novom Sadu, jedan od gostiju je rekao da kad njemu ponestane motivacije on ode u Bosnu i Makedoniju i onda se vrati nazad u Srbiju pa može dalje. Eto, uvijek može i bolje i gore. I svi uvijek mislimo da je trava zelenija kod komšije.

Jedno je sigurno. Teško je biti preduzetnik na ovim prostorima. Ovdje je uspjeh unatoč svemu i svima. Mi smo ovdje kao kuhane žabe. Premlaćeni konji. Radimo u za druge nemogućim, neshvatljivim uvjetima. I uspijevamo. I nastane neki Nordeus, neki Rimac… neki Đoković, hrvatski nogometaši…

E sad je li Srbija zemlja za ozbiljan biznis ili provod?

Srpski GDP je 40 mlrd USD. Netko sigurno odlično posluje. Pitanje je tko, kako, zašto, čime se bavi. A nekad treba imati i sreće i pogoditi tajming. Moja prijateljica je nedavno zatvorila firmu. No moj prijatelj je u građevini i posao mu cvate.

Ja još uvijek nakon tri neuspjela pokušaja želim naći novog partnera koji bi preuzeo licencu za Business cafe. Ne znam jesam li odustala. Osjećam se dobro bez obzira šta bude. Ne opterećujem se time.

Isto tako iako imam mnogo pratitelja i čitalaca mojih knjiga i blogova i fantastične komentare na knjige, posebno na najnoviji Najjači si kad si svoj – ljudska strana biznisa. Odgovori vodećih izdavača su bili da im to nije zanimljivo. Tako da zasada ništa od moje knjige u srpskom izdanju. No svi je mogu kupiti preko mog weba pa šaljem poštom.

Ono s čime sam se još susretala je besramno kopiranje i krađa ideja. No toga ima svuda, i s time se nisam zamarala. Ono što me je više smaralo je nedostatak profesionalizma.

U slučajevima posredovanja oko prodaje firme, jer dosta srpskih firmi želi ući na HR tržište i kupnja uhodane firme je dobar i brz način. Puno je bilo priče. Puno susreta, puno/previše hrane i onda dođe do dogovora. Pružimo si ruku. E onda netko nestane. Ne javlja se. Da bar kaže predomislio sam se, ne mora ni reći zašto. Nego, nestane.

Prečesto mi je nedostajalo te visoke razine profesionalnosti i brzine na koju sam navikla radeći za vodeću farmaceutsku kuću davno, puno sa strancima, i sama nastojeći podizati standarde u poslu.

Ono javi se u čemu je problem, a ne jednostavno nestajanje pa neka mi pogađamo šta se desilo.Razina svjesnosti je važna u svemu pa tako i u poslu. Ma koliko mi to željeli, nema prečica, moramo trčati maraton…

I možda nećemo imati Business Cafe više nikad u Srbiji što bi mi bilo žao, nema veze, vrijedilo je svakog trenutka.

Najviše sam kilograma nakupila u Srbiji, valjda ću ih jednom i skinuti do kraja, najviše se zabavila, najviše dragih ljudi upoznala, najmanje posla obavila. Valjda sve ima svoju ulogu u našem životu.

Možda je Srbija za mene zaista zemlja više za uživanje i drage ljude, manje za posao. Sigurna sam da je za mnoge drugačije. Tko zna. Na svakom je da sam izabere. Vidimo se u nekom dobrom restoranu to je sigurno.

 

Izvor: BIZLife

Prijava na newsletter

Pročitajte još: